U petak, 16. 06. 2017. u 20.00 sati u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria, održat će se otvorenje izložbe istaknutog labinskog umjetnika Zdravka Milića pod nazivom RADOVI: 1981. - 2017.  Izložbom Radovi: 1981. - 2017., MSUI/MACI, u skladu sa svojim programskim načelima, nastavlja s predstavljanjem retrospektivnih izložbi značajnih istarskih umjetnika srednje generacije čiji je cilj prvenstveno mlađu publiku upoznati sa stvaralaštvom koje je kreiralo istarsku suvremenu likovnu scenu, te su do sada predstavljeni sažeti opusi Erosa Čakića, Egidia Buducina, Roberta Paulette, Đanina Božića i Bojana Šumonje s naglaskom na recentne radove tih umjetnika. Zdravko Milić generacijski je blizak navedenim autorima, a izložba RADOVI: 1981. - 2017., predstavlja tridesetpetogodišnji presjek njegova bogatog stvaralaštva. 
 „...Zdravko Milić, uskoro nakon svog autorskog formiranja, poseže za pejzažem kao svojom specifičnom ikonografskom odrednicom, ali to naravno nije krajolik uvriježenih interpretacija i akademskih definicija, već pejzaž koji se iščitava u potpuno drugačijim kontekstima. Prvenstveno, on je čvrsto strukturalno polazište Milićevih slikarskih istraživanja, ali i poligon kao i put (drom) propitivanja ikonografskih i kompozicionih začudnosti njegova osebujnog autorskog izraza. Već u njegovom ranom ciklusu Silnice iz 1983. Godine, pejzaž se manifestira kao apstraktna vizija planina ili mora, a nedefinirane predmete smještene u prvom planu tih kompozicija pomalo će zamjenjivati ljudska figura. Ona je u tom, kao i sljedećem ciklusu nazvanom Mitologija, nanijeta skicozno, kao obris ili sjena, a slike tih dvaju ciklusa odišu fantazmagoričnom atmosferom koju Milić postiže impostacijom naznake figure na apstraktnoj i koloristički uznemirenoj, a često i tonski bizarno interpretiranoj pozadini. U Erotskim slikama iz 1988. godine Milić se približio izvjesnom poetskom nadrealizmu stapajući pozadinu s figurom koja levitira u imaginarnom, nejasnom, kao koprenom prevučenom, prostoru. Devedestih godina prošlog stoljeća Milić čini prilično radikalan zahvat u svom slikarstvu koji se višeznačno manifestira. U Fliper pejzažima autor potpuno prihvaća činjenicu pejzaža kao sastavni segment svog stvaralaštva, ali se na neki način obračunava s krajolikom koji tretira kao gustu monokromnu i tonski usaglašenu površinu perforiranu rupama ili šiljcima koji akcentualiziraju samu strukturu materije koja postaje primarnim Milićevim interesom. Na nemirnoj, gotovo postinformelski tretiranoj površini, pojavljuju se novi oblici, apstraktni znakovi potencirani ranije spomenutim apliciranim šiljcima, koji zamjenjujući ljudsku figuru postaju subjektima slike što uznemirenoj materiji nameće pravce kretanja, ali i akcentira pomak k trećoj dimenziji, te ovu Milićevu seriju možemo sagledavati i kao slike - objekte. Težnja k trećoj dimenziji, odnosno tretiranje slike kao objekta, jedna je od konstanti Milićeva opusa započeta još osamdesetih godina u ciklusu Mitologija, kada izrezujući slikanu površinu sugerira njezino reljefno iščitavanje, da bi se artikulirala kao autentičan autorov rukopis upravo u Fliper pejzažima na čijim će osnovama Milić sustavno nadograđivati svoj umjetnički izraz. Već u svojoj sljedećoj seriji, Video pejzažima, autor se vraća ljudskoj figuri, odnosno poseže za ikoničkim motivom koji će, bio on apstraktan ili figurativan, dugo vremena ostati na rubu prepoznatljivosti, ali će svojom sugestivnom asocijativnosti fabulizaciju radnje postupno transformirati iz konteksta suvremenog urbanog života u viziju skore budućnosti. Paralelno, Milića sve više zaokuplja nova tehnologija koju u Video pejzažima koristi metaforički, da bi je praktično iskoristio u Eko projektu zaokruženom krajem devedesetih godina.  Iako je medij slike bio dovoljan da Milić snažno artikulira svoj pogled na civilizacijska zagađenja, koja nužno dovode do katastrofične budućnosti, projekt realiziran u video mediju za to mu se učinio primjerenijim. Iz atelijera gdje Milić radi pruža se predivan pogled na pitomi pejzaž labinštine, kojeg narušava visoka vertikala plominskog dimnjaka, te se ekološki temat nužno morao nametnuti u autorovom stvaralaštvu. Zagađenje koje nam se dešava nije samo znatno narušilo eko sustav već i opće ljudske vrijednosti, te će Milić video projekciji sastavljenoj od niza kadrova ekoloških katastrofa, kao simbol humanosti, konfrontirati ženski torzo u toplim zemljanim bojama. Nastavak korištenja tehnologije Milić primjenjuje i u Techno pejzažima gdje putem bezbrojnih elektroničkih impulsa apliciranih na površinu slikanog platna akcentira njihov frustrirajući sadržaj koji postavlja pitanja tko smo danas i kuda idemo. Pejzaž, ta metaforička odrednica Milićeva slikarstva sve više osnažuje svoj metafizički karakter, te sada postaje naznakom nekog drugog svijeta, odnosno pozornicom novih prostornih i vremenskih dimenzija posljedično proizašlih iz sfere kozmičkih ili božanskih energija. Stvaralaštvo Zdravka Milića oduvijek je upozoravalo na ekološku i duhovnu kontaminaciju današnjeg čovjeka, ali sada je učinilo i korak više donoseći vizije neke druge stvarnosti i slutnje bliske budućnosti. Promatrajući svijet oko sebe Milić ga vidi onakvim kakvog ga mi uporno ne želimo sagledati. Premda kritičan, ali ne nužno i pesimističan, te potaknut  teorijama Zacharia Sitchina i Davida Ickea, Milić svoje umjetničko djelovanje tretira kao svojevrsnu opomenu, ali i kao polazište za diskusiju te zalazi u sfere paralelnih svjetova koji levitiraju na rubu fikcije i realnosti. Sam o tome kaže: Zalazim u svjetove nekih drugih, pomaknutih realnosti i drukčijih zbilja, gdje je sve zaustavljeno, bestežinsko i izvanvremensko; gdje se preklapaju daleke prošlosti i daleke budućnosti; gdje su vidljiva svjetlosna isijavanja i zgusnute energije; gdje se otkrivaju skrivene istine, vezane uz naš prepoznatljivi istarski pejzaž nad kojim se postepeno otkrivaju novi - stari  svjetovi u čijem dijelu  i mi sudjelujemo.“ / iz teksta Mladena Lučića, kustosa izložbe


ŽIVOTOPIS

Zdravko Milić rođen je 1953. godine u Labinu. Srednju Školu primijenjenih umjetnosti, odjel grafike, završio je u Splitu 1973. Diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji, 1977. godine u klasi prof. Carmela Zottija. Stručno je usavršavao mozaik 1988. na École Nationale SupĂ©rieure des Beaux - Arts u Parizu u klasi prof. Ricarda Licate. Od 1978. do 2006. godine djeluje kao samostalni umjetnik. Član je HDLU Rijeka, HDLU Zagreb i Le Venezie, Treviso (I). 2006. godine zaposlen je kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, te sada u zvanju redovitog profesora predaje na kolegijima Slikarstvo i Mozaik. Izlagao je na 85 samostalnih izložbi i sudjelovao na preko 600 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Italija, Austrija, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Francuska, Portugal, Mađarska, Poljska, Velika Britanija, Australija…). Bio je sudionikom velikog broja međunarodnih slikarskih i kiparskih simpozija, a za svoj je rad nagrađen s 55 nagrada u zemlji i inozemstvu. Djela mu se nalaze u značajnim hrvatskim i svjetskim privatnim i muzejskim zbirkama. Živi i radi u Labinu i Rijeci.

 Izložba je realizirana uz podršku Upravnog odjela za kulturu Istarske županije - Assessorato alla cultura della Regione Istriana, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule - Pola. 
Zahvale: Arheološki muzej Istre - Pula  â€¨  
DOBRODOŠLI - BENVENUTI!
 
Izložba traje do 16. 07. 2017.

Radno vrijeme muzeja: 10:00 - 22:00, svakim danom osim ponedjeljka i blagdana.